Goran Blažević – s noge na nogu od Jordana do Umaga

rsz_camino_2010

Goran Blažević dvostruki je dobitnik ovogodišnje Nagrade Dijana Klarić na Festivalu putnika u Šibeniku, jedine putničke nagrade u Hrvatskoj. Goran je odnio pobjedu u kategorijama Najbolji projekt i Putnik godine.

Početkom listopada prošle godine ovaj se zaljubljenik u pješačenje odvažio na putovanje od Jordana do Hrvatske. Pet mjeseci i preko 3200 kilometara u znak solidarnosti sa svima onima koji su u nemilosti rata ostali bez svega bilo nam je i više nego dovoljno da ga “uhvatimo” i zamolimo da nam otvori dušu…

Predstavi se našim čitateljima kroz nekoliko rečenica. Otkrij nam tko je Goran Blažević?

– Imam 34 godine. Kad ne putujem, živim u malom selu pored Umaga. Radim šest do sedam mjeseci godišnje. Već nekoliko godina sam sezonski radnik u jednom malom kampu nedaleko moje kuće. Osim tog posla tijekom ljeta radim još nekoliko poslova kako bih se čitavu godinu mogao financirati. Kad sam kod kuće, najviše uživam boraveći u prirodi, a posljednjih godina i obrađujući maleni vrt u kojem uzgajam svoje povrće. Ostalih pet-šest mjeseci uglavnom provodim putujući.

Od 2010. godine, nakon što sam prehodao Camino de Santiago, sjeme usporenog putovanja počelo je klijati u meni. Zainteresirao sam se za usporenu perspektivu putovanja. Ta sasvim drugačija brzina kretanja, koja nudi drugačiju dimenziju primjećivanja okoline i osvješćivanja sebe, postala mi je veoma privlačna. Od tada hodam, a možda je baš taj stil putovanja ono što me čini pomalo različitim od drugih i što me kreira kao osobu.

Zbilja Jordan – Umag? Odakle ideja? S kojim ciljem?

– Bliski Istok me zanimao oduvijek. Čitajući putopise Malnara i Rostuhara zaljubio sam se u taj svijet i godinama sam maštao o tome da ga posjetim. Nekoliko je godina kuhala u meni ideja da prehodam put od Umaga do Jeruzalema. Međutim, zbog rata u Siriji koji traje već šest godina, ta je ideja bila neizvediva. 2015. godine sam, nažalost, osvijestio činjenicu da taj sukob neće uskoro završiti i donio odluku da krećem prema Jeruzalemu u jesen 2016. Te iste godine, kad sam donio tu odluku, izbjeglička je kriza zbog sukoba na Bliskom Istoku doživjela svoj vrhunac.

Otvorila se tzv. Balkanska ruta i velik broj izbjeglica svakodnevno je ulazio u Hrvatsku. Te su se tužne slike duboko urezale u moje srce. Teško mi je bilo promatrati tu tragediju ali najteže su mi padale osude koje su pojedinci u društvu usmjeravali prema tim nesretnicima. Tada sam shvatio koliko su ljudi oko mene zatvoreni i uplašeni zbog dolaska ljudi drugačije vjere i boje kože. Uvidio sam koliko je lako medijima i političarima manipulirati društvom u kojem vlada takav strah. Jako me uzrujalo zatvaranje rute i zabrana ulaska izbjeglica na teritoriji EU-a, a još više postavljanje bodljikave žice na slovenskoj i mađarskoj granici. Shvatio sam da ne mogu sjediti doma i pretvarati se da ne postoje milijuni ljudi koji su blokirani na nekih 2000 kilometara od mene.

Odlučio sam učiniti nešto i javno iskazati svoje mišljenje vezano uz tu tragediju. Shvatio sam da će moje hodanje prema Jeruzalemu pratiti izbjegličku rutu, ali u suprotnom smjeru pa sam ga odlučio promijeniti. Umjesto da krenem iz kuće, vraćat ću se prema njoj. Jordan je, kao zemlja s milijunima izbjeglica iz Palestine, Iraka i Sirije, bila idealna država za početak priče, priče koja kroz moje korake poziva na solidarnost prema izbjeglicama, na rušenje zidova straha i predrasuda prema muslimanima. Tako je nastao projekt “Solidarity Walk 4 km/h” u kojem sam želio ukazati na gostoljubivu stranu islama, na jedinstvo i sličnosti među religijama i na ljudskost normalnog čovjeka.

rsz_img_9767

Pet mjeseci i preko 3200 km pješice, zar ne? Ukratko nam opiši rutu.

– Započeo sam hodanje 10.10.2016. krenuvši iz drevnog grada Petre u Jordanu. Nakon 14 dana hodanja kroz pustinjsko područje, prolazeći kroz Palestinu i Izrael, ušao sam u Jeruzalem. Nastavio sam dalje do obale Sredozemnog mora. Iz Tel Aviva sam prešao na Cipar, prehodao iz grčkog u turski dio, odakle sam letio u Tursku nakon koje nastavljam dalje hodajući kroz Grčku, Makedoniju, Crnu Goru i Hrvatsku.

Sigurni smo da si tijekom putovanja prolazio ne toliko pitomim mjestima. Kako si se snalazio za osnovne potrepštine? Hranu? Vodu?

– Za pješaka je jedini problem, vezano za hranu i vodu, taj kad su dionice između naseljenih mjesta predugačke. U tim slučajima treba malo logistike jer se treba pobrinuti da uzmemo dovoljno hrane i vode do sljedećeg dućana, što znatno otežava ruksak. Svi su se bojali za mene dok sam boravio na Bliskom Istoku. I sam sam prije polaska smatrao da će to područje, zbog pustinje i drugačije kulture, biti najteži dio, no ispostavio se kao najjednostavniji.

Ljudi koje sam susretao bili su toliko dobri da su mi svakodnevno pomagali darivajući mi vodu i hranu u znak gostoprimstva. Nakon toga sam pretpostavljao da će situacija biti još lakša, no nije ispalo tako. Što se hrane tiče, najteže mi je bilo u Turskoj. Budući da ne jedem meso, bilo je jako teško opskrbiti se raznolikom hranom. Uglavnom sam svaki dan jeo iste namirnice što je nakon nekoliko dana postalo pomalo naporno.

Gdje si sve spavao na putu prema Umagu? Koje bi mjesto istaknuo – i zašto?

– Spavao sam svugdje: u šatoru, u džamiji, na cesti, u crkvi, u prljavim, napuštenim objektima, u predivnoj vili, na balkonima kuća, u hostelima, hotelima, u stanu s dvanaestero ljudi… Svako je mjesto bilo posebno. U trenutku kad bih pronašao ili dobio mjesto za spavanje, osjećao bih samo zahvalnost i rijetko kad bih se požalio na uvjete.

No ima nekih mjesta koja su bila uistinu posebna. Svako ugošćavanje, kad bi mi netko nepoznat otvorio svoja vrata i ponudio skrovište, ostalo mi je u predivnom sjećanju. Najposebnije je bilo spavati kod beduina, na otvorenom, pored šatora i uz starog vođu plemena, ispod tepiha od milijardu zvijezda koje su sjale na nebu.

rsz_img_0325

Tvoje prve pješačke ture zapravo su bile po planinama. Koliko si ih do sada obišao i čemu su te ta najranija iskustva naučila?

– Posjetio sam sve planine u Hrvatskoj osim Papuka. Planina je moj najveći učitelj jer je tamo sve počelo. Naučio sam štošta o ljepoti hodanja, suočio se s kišom, snijegom i mrakom. Naučio sam koliko je discipline potrebno da bi se ostvario neki pothvat. Planina me naučila ustrajnosti. Međutim, nikad nisam smatrao da sam “samo” planinar. Radije bih rekao da sam putnik željan izazova i pustolovina, a da bih to doživio postao sam – hodač.

Na koji si način tijekom ovih pet mjeseci pješačenja održavao kontakt s obitelji? Što kažu roditelji na tvoje pustolovine?

– Barem danas, zahvaljujući internetu i pametnim telefonima, nije više problem održavati kontakt sa svojim dragima. Moji roditelji su već godinama upoznati s mojim strastima i nije im preostalo ništa drugo osim da me prihvate takvog kakav jesam. Mislim da nas je ovo putovanje naučilo mnogočemu, sve nas. Siguran sam da im nije bilo lako, ali ponosan sam na to što su mi dopustili da ostvarim svoj san unatoč brizi i vezanosti koju osjećaju spram mene.

U svakoj zemlji kroz koju sam prolazio kupio bih SIM karticu preko koje sam mogao koristiti internet. To je bilo bitno jer sam preko mobitela koristio i karte koje su mi pomagale u kretanju. Svakodnevno sam se čuo sa svojom djevojkom koja bi zatim prenosila informacije mojim bližnjima.

Tvoje prvo veće, inozemno, pješačenje bilo je ono u Rim 2012. godine. Što te inspiriralo te vjerojatno još važnije – odakle ti hrabrost za taj veliki pothvat? I to posve sam?

– Rim je bio priprema za Jeruzalem, odnosno za moje pješačenje od Petre do Umaga. Krenuo sam na taj put s jako malo novca. Koristio sam crkvu za spavanje budući da je Rim hodočasnička meta. Sad više ne znam odakle mi hrabrost… To je iskustvo bilo jako teško, ubila me samoća, ali bilo je ključno za dobru pripremu i uspjeh ovog posljednjeg hodanja.

rsz_img_0481

Ranijih godina putovao si i biciklom. Opiši nam malo avanture na dva kotača i dvije pedale. Možeš li ih usporediti s pješačkim rutama?

– Biciklom sam malo putovao da bih mogao ispričati nešto korisno. Moje prvo životno putovanje bilo je Zagreb-Umag biciklom kad sam imao 19 godina, a nakon toga sam s prijateljima vozio iz Umaga do Dubrovnika. Bicikl je divno sredstvo kretanja, štoviše, idealno je za putovanja. Nije sporo kao hodanje, nudi nam mogućnost da vidimo i posjetimo više toga na jednom putovanju. Ali unatoč tome što je sporo, teško da se može usporediti s hodanjem.

Hodanje je po meni vrhunac putovanja, najviša dimenzija osjećanja i doživljavanja jedne zemlje. Bicikl vozimo, dakle usmjeravamo pažnju i svijest na kontrolu i vožnju, dok je hodanje prirodno, omogućuje nam opuštanje i osvješćivanje okoline i sebe više od ostalih prijevoznih sredstava.

Koliko su trajale fizičke pripreme uoči ovog posljednjeg putovanja?

– Za ovo su putovanje pripreme trajale godinama. Što se fizičkog dijela tiče, pripremao sam se više od 6 mjeseci. Nažalost, te pripreme nisu bile onakve kakvima sam ih zamišljao. Kako sam ovo putovanje u potpunosti financirao sam, većinu vremena sam radio da bih zaradio dovoljno za opremu i put koji me čekao.

Kako ljudi na putu reagiraju na tvoje avanture? Jesi li imao neugodnih iskustava?

– Prvo što ljudi pitaju jest jesam li imao neugodnih iskustava. Na svu sreću, do sada je sve išlo dobro. Nikad u životu nisam imao neku neugodnu situaciju tijekom putovanja.

Što se obavezno nalazi u tvom ruksaku? Bez čega nikako ne ideš na put?

– Kuhalo i lončić obavezno. Osoba koja ne jede meso često si mora sama pripremati hranu. Vreća za spavanje, podloga, čeona lampa i nešto garderobe, to je sasvim dovoljno za upustiti se u pustolovinu.

Kako kombiniraš putovanja i posao? Na koji se način financiraš?

– Nisam bogat u materijalnom smislu, ali sam sebe smatram bogatim jer imam jako puno vremena za raditi ono što volim. Dok sam kod kuće, pokušavam raditi što više, bilo kakve poslove. Ponekad je naporno, no kad pomislim da je to jedini način da bi se neki moj san ostvario, znam da vrijedi potruditi se da bi se kasnije uživalo.

rsz_img_9753

Jesi li imao moment: “Čovječe, što je meni ovo trebalo?” Kada se javio i kako si ga pobijedio?

– Bilo je par trenutaka kad sam se to pitao, ali nikad nisam ozbiljno pomišljao na to da odustanem. U svakom sam trenutku bio svjestan da ostvarujem nešto što sam godinama sanjao. Kad je bilo teško, kad mi se kukalo, samo bih pomislio na to da me nitko ne tjera na sve to, da mogu u bilo kojem trenutku odustati i sjesti na bus. Pitao bih samog sebe – jesam li to želio? Odgovor je uvijek bio “da”, što je sasvim dovoljno da se ide dalje. Međutim, dogodio se jedan dugi period u kojem mi je hodanje postalo malo dosadno. Bio sam svjestan da trebam biti izdržljiv i strpljiv i čekati da sve prođe. To se, nasreću, i dogodilo.

Otkrij nam zašto baš pješačenje?

– Za mene pješačenje predstavlja most između duhovnog i fizičkog. Nudi mi priliku da upoznam neku zemlju i njezine ljude, ali i da putujem unutar sebe, da posvetim vrijeme analiziranju i razmišljanju o tome tko sam ja, gdje idem i što želim. Stoga hodanje predstavlja dvostruko putovanje. Ono vanjsko, kroz neku zemlju, ali i unutrašnje, kroz naše misli i spoznaje. Za razliku od vožnje automobilom kad moramo paziti da se ne sudarimo s onim što nas okružuje, hodanje nam omogućuje da polagano, koristeći prirodnu brzinu, uđemo u okolinu i prostor koji nas okružuje.

I za kraj – Jesi li se već upoznao s našim Vollo servisom za online pretragu, usporedbu i kupovinu karata? Koje prednosti za putnike pronalaziš u ovakvom obliku kupovine?

– Upoznat sam s vašim servisom za online pretragu, ali ga još nisam koristio. Smatram da takav oblik kupovine za putnika ima niz prednosti. Kao prvo, ne mora dan ili dva prije do autobusnog kolodvora po kartu, a što je velika ušteda i vremena i novca. Kao drugo, ne mora razmišljati ni o čemu. U potpunosti je slobodan i može se propustiti uživanju u gradu u kojemu boravi, a ne da se bavi razmišljanjem kad kreće autobus, koliko košta i kako može doći do kolodvora, zaključuje Goran čije pustolovine možete pratiti na njegovoj FB stranici Goran Blazevic 4km/h.

Kupi autobusnu kartu za svoje sljedeće putovanje na Vollo