Gasper Sopi – ostavi mjesto boljim nego što si ga našao

1-GS-Škotska-Stonehenge

Za Gaspera Sopija slobodno možemo reći da je jedan od onih ljudi koji inspiriraju i potiču na pozitivne promjene. Ovaj putnik, dizajner i fotograf napustio je sigurnost konvencionalnog života, rasprodavši i podijelivši većinu onoga što je posjedovao, te se otisnuo u nepoznato, gladan istraživanja svijeta te vođen željom za razumijevanjem drugih kultura kao i pronalaženjem odgovora na temeljna životna pitanja.

U ovom intervjuu otkriva koja je njegova misija i zbog čega putuje, opisuje svoje fotografske projekte, prepričava svoje najstrašnije i najneugodnije trenutke s putovanja te navodi prednosti online servisa prodaje karata poput našeg Vollo-a kojim se već dugo koristi.

Tko je Gasper Sopi?

– Haha, nije moglo nešto lakše za početak? Da, pitanje svih pitanja – tko sam zapravo ja? Od malih nogu su me u obitelji zvali „filozofom“ (njima pošalica, a ja danas imam traume) tako da ću se ovaj put, na žalost sveopćeg čitateljstva, suzdržati od filozofiranja i nastojati odgovarati pragmatično.

Dakle, Gasper je čovjek mnogih lica (ali nije dvoličan) i vrlo širokog raspona interesa i aktivnosti koji se izbjegava etiketirati. No, ako baš inzistirate onda će reći da je po profesiji multidisciplinarni dizajner i wannabe fotograf. Rođen je na Kosovu prije 38 godina, i ranih 90-ih silom prilika imigrirao u Hrvatsku. Diplomirao je Informatički dizajn u Zagrebu, a magistrirao je Kognitivne sustave i interaktivne medije u Barceloni.

Karijeru je izgradio kao dizajner i art director u raznim marketinškim/digitalnim agencijama u Hrvatskoj gdje je svoju kreativnost razvijao kroz multidisciplinarne projekte za mnoge inozemne i domaće klijente, sve od produkt dizajna do brandinga. Ipak, svoju specijalizaciju i najveću strast našao je u dizajnu za digitalne medije, pa je tako prije 5 godina s još dvojicom prijatelja osnovao vlastiti studio za dizajn i razvoj mobilnih i web aplikacija pod nazivom Hyperactive.

U zadnje vrijeme intenzivno putuje po svijetu i brusi svoje fotografske vještine maštajući kako će jednog dana neka fotka završiti na naslovnici National Geographica. Malo ohrabrenje u tom smjeru daje činjenica da je Apple u dva navrata pokazao interes za njegovim fotografijama na Instagramu.

Koja je njegova misija?

– Što se misije ili životnog cilja tiče to možemo sagledati kroz dvije dimenzije. Jedna dimenzija manifestira se neutaživom željom za stvaranjem i inoviranjem u najopćenitijem značenju te riječi, dok se druga dimenzija manifestira kao želja za pomaganjem ljudima da dođu u doticaj s vlastitim kreativnim potencijalima te njihovim osnaživanjem i inspiriranjem kako bi ostvarili ono o čemu sanjaju, kako u kontekstu profesionalnog razvoja i karijere, tako i onom osobnom/duhovnom.

Gdje god putujem vodim se krilaticom „ostavi mjesto boljim nego što si ga našao“ pa u tom kontekstu gledam i boravak na ovoj planeti. Dati svoj maksimalni doprinos da svijet postane bolje mjesto. Tako nekako vidim svoju misiju.

2-toyvarnik

U Tovarniku si fotografirao dječje igračke koje su ostale nakon odlaska djece izbjeglica. Prema tvome mišljenju – Tovarnik je simbol čega? Kako bi opisao to mjesto i ono što te po dolasku tamo zateklo?

– Wow, nisam očekivao ovako temeljitu „novinarsku” pripremu i ozbiljan pristup jer ovo nije projekt koji sam se trudio promovirati pa je nekako ostao u „mraku“. Svaka čast na tome. Da, izbjeglička „kriza“ koja se nedavno dešavala (i u mnogim se mjestima još uvijek dešava) podsjetila me na vlastito iskustvo imigriranja u Hrvatsku, kao i na sve one kolone ljudi koje smo tijekom rata 90-ih svakodnevno viđali.

Iako je moje osobno izbjeglištvo, zahvaljujući dijelu obitelji u Zagrebu, proteklo neusporedivo lakše od mnogih, mnogih drugih, mogao sam ipak razumjeti mali dio onoga što ti ljudi prolaze i to mi nije davalo mira. Sjediti skrštenih ruku znajući da se samo par stotina kilometara dalje od topline i komfora vlastitog stana, ljudi bore za golu egzistenciju bez krova nad glavom djelovalo mi je licemjerno i nezahvalno. Pitao sam se što mogu učiniti kako bi tim ljudima malo olakšao put i zaključio da nije dovoljno samo donirati novac, već želim osobno otići na teren i upoznati te ljude, pružiti im emocionalnu podršku, ali i volonterski pomoći oko kampa.

No, nažalost, nisam to učinio dovoljno rano. Kada sam stigao, kamp se već počeo prazniti i ljudi su već polagano odlazili autobusima. Poželio sam nekako dokumentirati ono što se dešavalo, ali vidjevši umorna i tužna lica tih ljudi, blatni i pokisli, učinilo mi se pomalo bezdušnim fotografirati ih – nisam im tako želio oduzeti i to malo dostojanstva što im je ostalo. Umjesto toga, odlučio sam fotografirati ono što je ostalo iza njih – dječje igračke kao simbol onoga što je po prirodi čisto i nevino (djetinjstvo, radost) i pozadine koja je prljava i blatna baš kao rat i razaranje. Tu seriju fotografija nazvao sam prigodno – Toyvarnik, a galeriju fotografija možete pogledati na FB stranici Gasperography.

Putovao si Europom i Azijom. Reci nam, koliko si zemalja do sada posjetio i koja ti se posebno urezala u pamćenje? Zbog čega?

– Ovo je kao ono pitanje „Koje ti je najdraže dijete?“ 🙂 U svakoj sam zemlji ostavio dio sebe i svaka zemlja je u meni ostavila neizbrisiv trag. Ukupno sam do sada posjetio 40-ak zemalja (a mogao sam i više da nisam nekad pomalo „lijen“) i stvarno mi je teško posebno izdvojiti neku.

Sve su zemlje divne i u svakoj postoji mješavina dobrih iskustava i onih loših. U svojim se putovanjima najviše fokusiram na dublje upoznavanje kulture i lokalnih ljudi, pa često u jednoj zemlji, ili u jednom gradu, boravim duže nego što bi možda trebao. Aziju smatram svojim duhovnim domom i jedva čekam vratiti joj se ponovno. Ako baš moram odgovoriti onda činjenica da imam jednu poveću tetovažu na kambodžanskom pismu možda govori nešto o zemlji koja je ostavila poseban dojam. Ali ponavljam, svako dijete volim jednako. :)

3-Cambodia-Angkor-Wat-Blagoslov

Otkrij nam koji je najbeskorisniji savjet koji si dobio vezano uz putovanja?

– Haha, takvih na sreću nije bilo previše, tako da sada moram dobro upregnuti mozak. Puno ljudi mi je predlagalo da pišem blog. To mi se moram priznati nije učinilo nešto posebno korisnim savjetom s obzirom na to da blogova o putovanjima ima na milijarde (khm!!!) i nisam siguran bih li mogao dodati nešto što već nije rečeno. Možda se varam (ipak, eto me na blogu). Inače, ljepota putovanja je što se toliko puno može korisnog naučiti ne samo od lokalnog stanovništva, već i od ostalih putnika koje susrećete na putu. Nikad nisam imao toliko inspirativnih razgovora kao s pripadnicima tog globalnog nomadskog plemena koje je stalno negdje u pokretu.

Čini se da preferiraš solo putovanja. Istina ili je igrom sudbine tako? Možeš li donijeti neku usporedbu što za putnika znači putovati sam, a što u društvu?

– Nisam posebno isključiv prema načinu na koji putujem. Za mene je važno da ako ljudi i putuju zajedno, poštuju međusobne potrebe i da su cool s time ako se netko želi izdvojiti. Solo putovanje je jednostavno logistički lakše i jednostavnije (sam kontroliraš gdje, kada i kako ćeš putovati) pa je meni kao pristalici jednostavnosti to ipak draže. Također kao solo putnik imaš veći izbor i više mogućnosti za kretanje, kao i za „upadanje“ u zanimljive situacije u koje inače ne bi mogao upasti s grupom, ili upoznavanje zanimljivih solo putnika. No često na putovanjima kreneš solo pa onda sretneš nekog s kim odvališ dio puta i to na kraju bude osvježavajuća promjena. Kod putovanja u grupi često zna biti natezanja pa se moraju raditi razni kompromisi, što je načelno ok (ja sam u većini slučajeva za kompromise), ali to zna predugo trajati. Ona naša „sto baba kilavo dijete“ možda najbolje ilustrira ono što hoću reći. Mislim da je ključ sretnog nomadskog života u tome da se uspješno spajaju oba vida putovanja, i grupni i solo.

4-Maldivi-zene-tenis

Svoja putovanja redovito dokumentiraš i fotografije objavljuješ na svom Instagram profilu, kao i na FB stranici. Znaš li koliko si fotografija do sada snimio? Koja ti je fotografija favorit i zašto?

– Mislim da sam snimio više od 15.000 fotografija, no veliku većinu mogu slobodno klasificirati kao „smeće“. I dalje sam u procesu učenja pa nekad klikam više nego što bi trebao. Poslije bespotrebno gubim vrijeme na brisanje fotki. Sve su mi fotke drage, no ako bih morao izdvojiti jednu onda bi to možda bila ona koju sam slikao na jednom otoku na Maldivima.

Tamo postoji jedna varijanta tenisa koja je zapravo vrsta društvene igre (i to isključivo za žene) koja osim što se odvija na teniskom terenu uz reket (dakle jedan reket) i lopticu, nema baš neke posebne veze s tenisom. U toj igri 10-ak igračica stoji s jedne strane mrežice i rukama pokušavaju uhvatiti loptice koje reketom lansira igračica s druge strane mrežice okrenuta leđima prema terenu. Bizarno i zbunjujuće no činilo se kao da se zabavljaju. No, nije bizarnost ono zbog čega volim tu fotografiju već njena kompozicija i taj trenutak koji je teško ponovno obilježiti kamerom.

Ako govorimo o seriji fotografija onda bi možda spomenuo jedan fotografski esej koji sam istražio i dokumentirao u Vijetnamu, a na temu – lokalnih zaštitara.

Koja je najbolja stvar koju si kupio na nekom od putovanja – i zašto baš ta?

– Što sam duže na putu to putujem lakše. Trenutno u Africi nosim samo mali sportski ruksak (dakle ruksak, ne backpack) i uglavnom ne kupujem previše. One suvenire koje ponekad kupim, obično vrlo brzo podijelim. Zadnji puta sam svratio u RH s desetak knjiga, pa eto možda su knjige najbolja stvar koju kupim. Njih ipak sebično čuvam, ali zna se zalomiti da podijelim. :)

Za koju si stvar poželio da si ju ponio sa sobom na putovanje, a nisi?

– Pekaru iz kvarta. Šalim se, možda sam mogao ponijeti GoPro. Bilo je situacija gdje bi mi manja video kamera dobro došla. Nije mi potpuno jasno, doduše, zašto ju već nisam kupio.

5-Maroko-GS+Berberski-vodic

Na kojem si putovanju upoznao najzanimljiviju osobu i koja je njena priča?

– Između francuskog muškog modela koji meditira na Šri Lanci, 20-godišnjih američkih blizanki koje u nepalska sela nose filtere za vodu, Rusa koji već godinama putuje bez telefona i kreditnih kartica (a prošao je cijeli svijet), Ukrajinaca koji se starim Moskvičem voze iz Europe preko Sahare do Gambije, Marokanca koji kreće na trogodišnje putovanje Afrikom na biciklu i Zen svećenice koja je 2 godine provela meditirajući u pećini na Tajlandu, stvarno nije lako odlučiti.

Ostaješ li prijatelj s ljudima koje upoznaš tijekom putovanja? Misliš li da je moguće održati takva prijateljstva usprkos udaljenosti koja vas dijeli?

– Kratak odgovor bio bi – da, uglavnom ostajemo prijatelji ali se to ubrzo razvodni u Facebook prijateljstvo. Većina putnih prijateljstava su kao vatromet na noćnom nebu. Dok traju vrlo su uzbudljiva, koloristična, bučna, i često rasvijetle mnogo toga, ali ubrzo nakon razlaza gasnu i utonu u mrak. Ono što ipak ostaje sjati na noćnom nebu su zvijezde tvojih stalnih prijatelja i ljudi s kojima si prošao malo duži životni put.

6-GS-Tajland-Pattaya-Drveni Samostan

Koji ti je najstrašniji, a koji najneugodniji moment s putovanja?

– Najstrašniji je da sam se skoro utopio u Phuketu na Tajlandu (ovo ne zna niti moja obitelj). Ne, nisam bio pijan ili drogiran već glup jer sam odlučio ignorirati crvenu zastavicu i bacio se u nemirno more misleći da sam siguran sve dok se držim plićaka. No kako to obično biva, prije nego sam to uopće shvatio već sam bio izgubio tlo pod nogama i našao se u tzv. RIP struji koje me vukla prema pučini (o čemu nisam imao pojma). Što sam se trudio brže plivati to sam više odmicao nazad. U jednom trenutku sam krenuo paničariti i pomislio sam, kvragu nije valjda da ću se utopiti, pa tek sam krenuo na put. Srećom, odnekud se pojavio surfer u mojoj blizini i pokazao mi da trebam plivati okomito na struju (a ne usporedno s njom kako sam to naivno radio) i nakon koje minute sam se uspio dokopati tla. Kada sam napokon izašao iz mora, kleknuo sam na pijesak, spojio dlanove i na trenutak postao veći katolik od Pape.

Najneugodniji trenutak je možda bio u Maleziji, u slatkom gradiću Penang blizu granice s Tajlandom, gdje mi je jedan stariji gospodin stisnuo šamarčinu od koje su mi odletjele naočale jer sam ga zaskočio s fotićem. Kada radiš street fotografiju (a posebno portrete) kao što ja nastojim, gdje je jako važno uhvatiti neposrednost i spontanost situacije i ljudi, u obzir ne dolazi pitati za dopuštenje jer to „ubije“ scenu i ljudi izgube svoju prirodnu privlačnost. To nekad znači da moram doslovno iskakati iz „zasjede“ što mnogi ljudi (razumljivo) ne vole. Tako se to nije svidjelo ovom gospodinu pa mi je to suptilno objasnio. No, nije me smetalo jer mi je bilo žao što ga je to uznemirilo – kasnije sam mu objasnio što i zašto radim pa smo se nasmijali i stisnuli ruku.

Koja ti je bila najizazovnija situacija u kojoj si se našao tijekom putovanja, a što je bilo najčudnije, iliti najnevjerojatnije čemu si svjedočio na putu?

– Uf, bilo je svega. Ako bih morao izdvojiti možda je najizazovnija situacija bila boravak u budističkom samostanu 3 mjeseca u svakodnevnoj tišini i intenzivnoj 10-satnoj meditaciji svaki dan, bez pristupa internetu, telefonu, mesu, alkoholu, cigaretama i ostalim zdravim stvarima. Najčudnije i najnevjerojatnije je što sada izbjegavam većinu nabrojanog, a stvari poput cigareta sam konačno (nadam se doživotno) ostavio.

7-SriLanka-Galle-prosjak

Držiš li se striktnog plana ili više voliš spontanost na putu?

– Postoji uzrečica „Ako želiš nasmijati Boga, pokaži mu svoj plan“. Ne, ne držim se plana jer u kontekstu putovanja smatram da je planiranje aktivnost motivirana strahom od nepoznatog, a nepoznato je ono što me kod putovanja najviše motivira. Trudim se živjeti iz dana u dana (i čini mi se da u tome uspijevam) što je za mene priličan izazov jer sam otkad znam za sebe uvijek imao jednogodišnje, dvogodišnje, petogodišnje i desetogodišnje planove. Sada dopuštam da me život iznenađuje i iako nekad zna biti neugodno, u ovoj fazi života mi se to prilično sviđa.

Preferiraš li posjetiti što više mjesta, ili što bolje upoznati mjesto u kojemu jesi?

– Ovo drugo, iako bih nekad volio da je više ovo prvo. Poanta mojih putovanja ipak na koncu nije broj pečata u putovnici već iskustvo, učenje, poznanstva, priče ljudi koje upoznajem i dubinsko razumijevanje kulture zemalja u kojima putujem. Kvaliteta prije nego kvantiteta, to je jedna od mojih temeljnih vrijednosti ne samo u putovanjima već životu općenito.

8-Maldivi-Resort

Putovanje u privatnom aranžmanu, busevi/avioni ili pješačenje – koji je tvoj izbor?

– Kod putovanja volim imati potpunu kontrolu nad vlastitim iskustvom, gdje, kada, s kime i kako ću ići. Organizirana putovanja, iako imaju svoju vrijednost, za mene trenutno nisu opcija. Glavni kriterij kod odabira prijevoznog sredstva mi je vrijednost za novac. Nekad je optimalno ići busom ili vlakom ako je krajolik lijep (kao npr. na Šri Lanci, bio bih lud letjeti avionom i propustiti te divne vožnje vlakovima kroz plantaže čaja), a nekad je oportuno letjeti avionom ako je destinacija udaljena, a aviokompanija baš ima neku super jeftinu akciju za to mjesto. Slušam intuiciju i obično bude dobro. Najgore prijevozno sredstvo je ono koje ne vodi nigdje.

Putujući koristio si se našim Vollo servisom. Možeš li nam reći koje prednosti prepoznaješ u ovakvom vidu kupovine prijevoznih karata? Koliko takva kupnja olakšava putniku planiranje puta i dolazak s jedne točke na drugu?

– Šteta što Vollo nije osvojio cijelu planetu, to bi stvarno olakšalo masu toga. Obožavam činjenicu da mogu bukirati kartu za vrijeme dok ispijam jutarnju kavu. Vrijeme koje mi takav način kupovine uštedi mogu iskoristiti za aktivnosti koje su mi bitne, bez potrebe da čekam u redu za govorni automat autobusnog kolodvora, ili još gore odlazak do šaltera i suočavanje s često namrgođenim licima prodavača.

Ništa mi ne ubije želju za životom kao kad mi blagajnik ili blagajnica baci kartu i kusur kao psu kosti. Srećom takvi ne prevladavaju. Važan mi je i aspekt zaštite okoliša jer se tako ne troši papir, kao niti gorivo za fizički dolazak i odlazak po kartu, već istu samo pokažem na telefonu. Vollo je skroz cool i nastojim ga koristiti kad god je moguće, a to je skoro pa uvijek kad sam u RH.

Kupi autobusnu kartu za svoje sljedeće putovanje na Vollo